this.speed=500;this.fadeSpeed=500;this.topNav='no';this.overlayNav='yes';this.dropShadow='no';this.captions='no';this.border=0;this.copyright='no';this.IPTCinfo='no';this.delayTimer='yes';this.delayTime=6500;
Ћирилица | English
Vetrenjača, Šajkaš
  Vetrenjača Šajkaš  


   Itebejčeva vetrenjača

Nekada je vojvođanski pejzaž bio prepoznatljiv po vetrenjačama. Danas su ovi krilati divovi toliko retki da predstavljaju pravu atrakciju svakom putniku-namerniku. Od svih četrnaest naselja Šajkaške jedino su ostale u Čurugu i Gospođincima. Ni ove nisu u upotrebi, ali bi se dale obnoviti da nas ponovo podsete na neka stara dobra vremena u kojima je čovek živeo u harmoniji sa prirodom. Šajkaš je svojevremeno imao dve vetrenjače. Jedna se nalazila na severnom rubu naselja, na Koću, kod današnjeg dvorca Gojka Todorovića. Bila je u vlasništvu šajkaških Švaba. Srušena je posle Drugog svetskog rata a od nje je ostao samo deo patosa. Druga se nalazila na jugoistočnom rubu sela, kod groblja, na mestu koje i danas zovu ''Vetrenjača''. Na tom zemljištu su sada tri kuće Aničića, u Partizanskoj ulici od broja 14 do 18. Šajkašani su je zvali Itebejčeva vetrenjača, po vlasnicima Todoru i njegovom sinu Stevanu Itebejcu. Ona je bila mnogo starija pa je, prema tome, i duže radila. Od nje na terenu nema više ni traga, ali je zato ostala požutela fotografija i neobična priča. Igrom slučaja, sačuvan je čak i nacrt po kome bi se mogla obnoviti u svom prvobitnom izgledu. Prva vetrenjača, preteča Itebejčeve, sagrađena je oko 1820. godine. Ona je sa dužim ili kraćim prekidima radila sve do prve poplave reke Tise, kad joj je voda podlokala temelje i vetrenjača je pala. Krajem 19. veka Todor-Toša Itebejac se sa porodicom doselio iz Žablja u Šajkaš. Od Stevana Stojanovog ili Stojšinog, koga su zvali ''Štogla'', kupio je zemljište sa ostacima vetrenjače. Okupio je dobre majstore, zidare i tesare, koji su mu sagradili novu vetrenjaču. Zajedno sa Todorom, koji je takođe bio majstor, vetrenjaču su zidali: Gedeon Ćurčić, Ignjat Milnović (koji je kasnije otišao u SAD) i neki Mađar Nađ. Drveni deo građevine radio je raniji vlasnik ''Štogla'', koji je bio drvodelja. Kad su sazidali vetrenjaču, Todor godine 1904. ili 1905. odlazi u Mađarsku i u mestu Vašari kupuje kamenje i ostale mašinske delove potrebne za mlevenje i sve to u Šajkaš doprema lađom rekom Tisom. Itebejčeva vetrenjača imala je dva para kamenja. Radna širina kamenja bila je 120 centimetara. Mlela je žito (pšenicu), kukuruz, ječam, zob i grašak. Jedan par kamenja mogao je da samelje za jedan sat 150 kilograma pšenice, 200 kilograma kukuruza, 150-200 kilograma ječma, 150 kilograma zobi ili 300 kilograma graška. Na samlevenu količinu uzimano je 10% ušura. Vlasnicima vetrenjača država je naplaćivala porez prema ceni hrane. U vetrenjači, kao i svakom mlinu, ispredale su se svakojake priče, a bilo je mnogo zgoda i nezgoda. Tu je stradala i jedna devojčica koju je udarilo krilo vetrenjače. Jednom prilikom se vlasnik Stevan Itebejac popeo na krilo vetrenjače da postavi platno pred početak rada. Iznenada je dunuo vetar i okrenuo ga zajedno s krilom za 360 stepeni. Na sreću, bilo je tu još ljudi koji su uspeli da zaustave krila pa je Stevan sišao nepovređen. Posle tog događaja u šali su ga često zapitkivali: ''Jesi li video odozgo Sremske Karlovce?'' Dolaskom struje i sve većom upotrebom motornih mlinova zamirao je rad vetrenjača. Tako su one postepeno nestajale iz vojvođanskog pejzaža. Itebejčeva vetrenjača je radila sve do 1955. godine, ali je do danas ostala u sećanjima najstarijih meštana.
Nikola D. Turajlić
www.ravnica.info

Vetrenjača više ne postoji! 
© 2007-2024 Srbija
Početna | Dvorci | Manastiri | Vetrenjače | O nama | Kontakt | Veze | Reklame | E-razglednice